Jedna noć na salašu u Sremu: kad ti zatreba tišina, ne spa
Nisam tip koji spava u etno selima sa folklorom. Ovde nije bilo programa — samo škripa poda, miris dima i jutro koje počinje sa petlovima koji nisu dekoracija.
Stigao sam kasno, baš kad se sunce spusti iza ravnice i ne znaš gde se nebo završava. Domacin nije držao govor — samo je otkucao vino u čašu koja nije iz IKEA-e i rekao: „Ovo je od prošle godine.“ To je bilo dovoljno uvoda.
Večera nije bila „fusion“: čorba, dimljeno, hleb koji puca kad ga prelomiš. Radio nije radio muziku; čulo se samo kako neko u daljini zatvara kapiju. U jednom trenutku sam izašao napolje i video Mesec iznad njiva — isti kao kod kuće, ali nekako veći jer nema svetla oko.
Ujutru me je probudio miris kafe pre nego što sam otvorio oči. Doručak je bio spor; niko nije gledao na sat. Kad sam krenuo nazad ka autoputu, već sam razmišljao kad mogu opet da „nemam plan“ bar jedan vikend.
Ako ideš, rezerviši unapred u sezoni i pitaj da li imaju radni sto ako ti treba — ne svaki salaš je isti, i bolje je znati da li voliš da spavaš u sobi sa kupatilom ili ne.